Prvi put u Japanu

Goran Kristć, diplomirani japanolog i naš drug, je tokom studiranja imao priliku da poseti Japan. U ovom mini intervjuu možete saznati kako je izgledao njegov prvi put u Japanu u gradu Osaka davne 2007. iz ugla jednog studenta.
Kada si prvi put poželeo da posetiš Japan?
Moj deda je kada sam bio mali, i tokom svoje karijere, jednom prilikom otišao u Japan gde je stekao mnogo poznanika i prijatelja. Detinjstvo mi je bilo prožeto razglednicama i suvenirima iz Japana, koje su me inspirisale da saznam malo više o toj čudnovatoj zemlji i o njenom narodu, kulturi i običajima.
Zapitao sam se da li su te lepote iz priča i sa razglednica prave i istinite. Kako zapravo izgleda taj neobičan narod. Meni su Japanci u to vreme bili ekvivalent vanzemaljcima, i čak i tada sam ih smatrao drugačijima. Jednostavno, bili su mi neobični, ali ja tada nisam bio svestan činjenice da su oni ostrvska nacija i da je velikim delom na njihov poseban razvoj uticala izolacija te vrste. Za mene je to bio potpuno novi, čaroban svet.
Već od osnovne škole sam razmišljao o upisivanju Filološke gimnazije, ali sam sticajem okolnosti upisao drugu školu. Želja da nastavim sa usavršavanjem jezika me ni posle srednje škole nije napustila. Tako sam upisao japanski jezik i sve vreme sam se vodio željom da jednog dana vidim Japan.
Na katedri za japanski jezik na mojoj trećoj godini studiranja, pred kraj školske godine, održavao se test koji je organizovala japanska međunarodna organizacija „Japan Foundation“ koja je u to vreme dvoma najboljim studentima, omogućavala finansiran boravak u Japanu, odnosno stipendiju. Sticajem okolnosti, moja starija koleginica je otišla na dve nedelje, a ja sam dobio stipendiju za šestonedeljni boravak u Centru Kansai u Osaki.
Taj odlazak u Japan je meni bila i prva poseta inostranstvu. Možete da zamislite koliko je taj put uzbudljivo izgledao! Prvo malo dalje putovanje i još na drugi kraj planete. Plašio sam se da bi taj period od šest nedelja možda bio suviše dugačak za mene, ali se ispostavilo da je to taman dovoljno da isprobate ono što ste naučili do tog trenutka, da malo poboljšate svoje znanje japanskog jezika i dobijete mali uzorak o svakodnevnom životu u Japanu.
Koji je tvoj prvi utisak pošto si stigao u Japan?
Posle dugačkog puta od deset sati preko Frankfurta, kada sam sleteo na aerodrom Kansai, preovlađujući utisak je bila visoka vlažnost vazduha.

Stigao sam krajem oktobra, kada je u Srbiji prosečna temperatura 10 stepeni, dok je tamo bilo 23 stepena sa vlažnošću vazduha od 80% što je bio veliki šok za organizam. Dakle, prvo sam morao da se naviknem na klimu. Centar Kansai u kom sam bio smešten nalazi se na samom jugu Osaka municipaliteta i udaljen je od aerodroma koji je inače izgrađen na veštačkom ostrvu.
Kad smo stigli u centar, zapazio sam koliko je zgrada lepa, izgrađena devedesetih godina dvadesetog veka. Kažu da je čak sam imperator Akihito prisustvovao njenom otvaranju. Zanimljiva stvar je takođe da sam pored tog prvog vizuenog utiska koji sam imao, primetio i miris. Japan zaista ima karakterističan „miris“ – gde god da odete, u neku građevinu, tržni centar, prodavnicu, kod nekoga kući, uvek se oseti taj poseban miris…
U pokušaju da nekako dočaram taj miris koji on nije mogao da definiše i na moj komentar da je to verovatno nekakva kombinacija mirisa pirinča, sirove ribe, soje i trešnjinog cveta, Goran se nasmejao i rekao da sam pobrojala gotovo sve klišee. Nije se složio sa mojom definicijom onoga kako možda Japan miriše, već je nastavio:
Definitivno nema miris kao japanska kuhinja. Možda bi to samo donekle mogao da povežem sa mirisom drveća posle kiše, možda zbog te specifične vlažne klime.
Kako su izgledale sobe u koje su vas smestili?
Sobe u koje su nas smestili bile su veoma male, recimo oko 12 kvadrata. Moja soba je imala krevet, televizorče (sa kablovskom, veoma važna stvar), mali prozor – pošto je centar tik uz obalu mora, pa su mi se prozori tada učinili jako čudnim – uzani i u visini čoveka koji delimično mogu da se otvore, napravljeni od jakog stakla, zbog tajfuna koji su tamo česti.
Kupatilo je takođe bilo priča za sebe. Malo sa svim što je potrebno, ali mi se pod učinio čudnim – bio je pod uglom. Sve je nekako izgledalo kao da je sklepano na brzinu, ali je zato bilo vrlo praktično i funkcionalno.

Nakon što sam detaljno proučio sobu i smestio se, usledio je dvodnevni oprovak od puta. Vremenska razlika između Srbije i Japana je osam sati, pa je malo reći da sam bio u potpunoj konfuziji. Imao sam osećaj kao da sam izgubio ceo jedan dan, ali sam se snom skoro potpuno oporavio. Kažu da se mnogo lakše putuje sa istoka na zapad avionom nego obrnuto.
Pošto sam se navikao na vremensku razliku, prva sledeća stvar koju sam uradio je bila da prošetam uličicama u blizini centra.
Uličice su isto priča za sebe – uske ulice, male kuće od drveta sa tradicionalnim izgledom.
Bilo je lepo prošetati i videti svo ono rastinje koga nema kod nas i uživati u prirodi. Tad sam i po prvi put posetio lokalnu prodavnicu – kupio sam slatkiše. Međutim, japansko značenje slatkiš ima potpuno drugačije značenje nego kod nas. Naime, njihovi slatkiši se često prave od, koliko god to čudno zvučalo, pasulja, i obično nisu suviše slatki . Od slatkiša koji su bliži našem poimanju istih uzeo sam “Pocky”, nešto slično našim grisinama, samo preliveno čokoladom. Sa prodavcima nisam pričao na japanskom. Trebalo mi je dve nedelje da se osmelim i da počnem da koristim japanski.


Kako su izgledali tvoji dani u centru? Da li ste imali neki utvrđeni dnevni raspored?
Da. Prvo smo imali testiranje da se rasporedimo u odgovarajuća odeljenja. Pošto smo se rasporedili, dobili smo raspored dnevnih obaveza. Ustajalo se u sedam ujutru. Što se ishrane tiče, dom ima svoju menzu i obroci su nam bili obezbeđeni. Dakle, do pola devet je doručak, od devet počinje prvi čas koji uz malu pauzu traje sve do 12. Imali smo časove japanskog jezika, komunikacije i kulture.
Na času kulture smo recimo obrađivali stvari sa organizovanih izleta na koji su nas vodili naši domaćini. Naša grupa je kao jednu od ponuđenih aktivnosti izabrala religiju, pa smo imali priliku da popričamo sa budističkim sveštenicima, a posetili smo i lokalnu fabriku slatkiša gde smo imali prilike i da ih probamo, naravno, uz čaj. Tamo je obavezno da se uz ispijanje čaja jedu i slatkiši.


Izleti
Prvi put u Japanu je uvek preplavljen raznim događajima – i u nastavi i u organizovanim van-školskim aktivnostima. Naši domaćini su se trudili da nam to vreme ispune kvalitetnim aktivnostima.

Na izlete smo išli na ostrvo Icuku koje se nalazi u okviru nacionalnog parka Setonaikai, a najčešće se prepoznaje po Icukušima Tori, kapiji koja se vrlo često može videti na razglednicama. Tokom plime, kapija je do određenog nivoa u vodi i taj prizor izgleda nestvarno. Ova kapija je deo kompleksa hramova posvećenih trima kćerima boga Susanoa i pripada Uneskovoj listi svetskog kulturnog nasleđa.
Nakon Mijađime gliserom su nas odvezli do Hirošime, gde smo se iskrcali tačno ispred „Genbaku Dome“, spomenika mira u Hiršimi. Nakon toga smo posetili memorijalni muzej, a onda sam sa dve drugarice otišao u zamak Hirošima.


U parku kod zamka videli smo ruševine od atomske eksplozije sa ljudskim obrisom gde je nečije telo palo nakon prve eksplozije. Osim toga, Hirošima je danas potpuno obnovljen grad, bez znakova ruševina.
Što se tiče obilaska budističkih hramova, posetili smo ih toliko mnogo da sam vremenom počeo da gubim interesovanje. Jedno vreme u Nari su mi hramovi bili fascinantni, ali ih je toliko da sam se vrlo brzo zasitio razgledanja.
Na kraju radnog dana svi smo uglavnom bili iscrpljeni, ali pošto se radi o Japanu i pošto tamo morate sve da vidite i istražite, uveče smo pored svih aktivnosti mnogo i šetali. Dobijali smo od domaćina male improvizovane mape, mogli smo da vozimo bicikle, koji su bili besplatni, tražili smo zanimljive lokacije, nailazili na bejzbol terene, istraživali obližnje budističke hramove.
Od dolaska u Japan je prošlo dosta vremena kad smo samostalno organizovali izlet u Osaku. Centar Kansai je udaljen oko 40 minuta vožnje vozom od centra Osake. Trasa počinje od prefekture Vakajama, pa ide sve do Nambe što je jedan od užih centara Osake. Karta nas je koštala 500 jena odnosno oko 250 dinara. Dok smo putovali, primetio sam da su svi gradovi uz obalu mora povezani, pa nisam ni primetio kad smo stigli na stanicu u centar Osake.

Osaka je veliki moderan grad koji se ne razlikuje od bilo kog drugog grada u Japanu. Velike poslovne zgrade, tržni centri, užurbani ljudi koji uglavnom gledaju svoja posla. Ponekad se dešavalo da mi se pogled susretne sa nekom bakicom ili dekicom koji pogledaju uvis ka meni i na licu im se primeti izraz koji govori: „Visoki gaiđin (stranac)! Čudno…“ Ali nisam stekao utisak da me ljudi preterano zagledaju, iako sam stranac.
U Osaki smo probali Okonomijaki (okonomiyaki) – Osaka picu, jakitori (yakitori) – pečenu piletinu u posebnom sosu od soje i takojaki (takoyaki) – male pečene kuglice od testa sa komadićima pipaka od hobotnice u njima. Deset kuglica takojakija je tada kostalo 700 jena ili 350 dinara.


Hrana mi je definitivno bila broj jedan na listi interesovanja. U Centru Kansai sam probao hranu iz celog sveta, ali najviše sam voleo da idem u jedan obližnji indijski restoran. Japansku hranu sam zavoleo u Nari (trebaolo mi je neko vreme da se naviknem, a potom sam je i zavoleo). Udon, posebno naglasavam ramen, jakisoba (yakisoba), suši (sushi) itd.
Prema svim tim jelima sam imao predrasude koje su se postepeno razbijale.
Mnogo puta sam pitala Gorana, pošto obično kada se pomene Japan, vladaju zacementirane predstave i predrasude da su Japanci – čudni ljudi – da li je imao prilike da doživi neko neobično iskustvo…
Pa zapravo, nisam ih ni tražio. Mene su zanimale one stvari koje se svaki dan rade u Japanu.
I tu nema ničeg neobičnog ili čudnog. To je narod koji poštuje tradiciju i religiju, radi, jede, spava i ako im ostane slobodnog vremena, zabavlja se.

Mislim da je jedina razlika, u odnosu na zapadne zemlje koja se može uočiti, u religiji koja je u velikoj meri formirala njihov odnos prema svetu. Dosta razlikuje od hrišćanstva, mada u današnjem Japanu malo ko bi priznao da religija ikako utiče na njega. No kurioziteta sam video dosta tokom mog drugog boravka o kom ću govoriti drugom prilikom.
Kako izgleda svakodnevni život u Japanu?
Da malo bolje upoznam svakodnevni japanski život iz ugla Japanaca imao sam prilike tokom dvodnevnog boravka kod jedne japanske porodice.
Jedna stvar koja mi je bila izuzetno interesantna je to koliko roditelji forsiraju decu da od malih nogu uče i samo uče. No, donekle je i to razumljivo, imajući u vidu ogromnu konkurenciju kad je posao u Japanu u pitanju. Da bi ostvarili neke rezultate i dobro se zaposlili, morate imati savršeno obrazovanje što podrazumeva da se od malih nogu trenirate za mukotrpan rad. Recimo, predškolska deca većinu slobodnog vremena koriste za sticanje znanja, a broj časova provedenih u radu na znanju se što ste stariji, sve više povećava.


Osim toga, pravili smo jedni drugima specijalitete iz svojih zemalja, a decu sam naučio i poneku reč srpskog jezika, na zahtev ambicioznih roditelja.
Za svih šest nedelja koje sam prvi put proveo u Japanu, samo sam blago zagrebao sve ono što je Japan zapravo. Ispunio sam svoj san i rešio da se vratim opet. U svom drugom putovanju, to jest zahvaljujući još jednoj stipendiji koju sam dobio na godinu dana u Nari, dve godine posle ove posete Osaki, Japan sam skoro u potpunosti upoznao.